Prije par dana smo pokopali mog djeda. Dovraga, kako to zvuci lose. Iskreno, bilo je puno gore nego sto zvuci. Znao sam da umire vec prije nekoliko dana kada sam ga posljednji put vidio ziva. Bio je bolestan vec neko vrijeme. Oslabio je. Nije bio ni sjena ko’ od brda odvaljena covjeka kakav je prozivio svoj dugi zivot. Ali nije bila stvar u fizickoj slabosti. Vidilo se u njegovim ocima kako je ovaj put to uistinu to. Bio je on ozbiljno bolestan i nekoliko puta ranije. Jednom su ga cak i doktori dobrim dijelom otpisali, ali svaki put se uspio vratiti i povratiti dovoljno snage da nastavi. Ipak, ovaj put se u njegovim ocima jasno vidilo kako mu je puna kapa. Znao sam da ce umrijeti. Kada me je brat prije nekoliko dana, u nedostatku pametnijeg uleta, upitao ‘jesi cuo novost?’, znao sam tocno sto ce mi reci.

Prolazilo mi je sve ovo kroz glavu dok sam se u crnom odijelu znojio ispred sicusne crkvice u centru isto tako sicusnog mjesta na jednom otocicu dubrovackog akvatorija. Cekali smo tu vec neko vrijeme, ja i moji rodaci s jedne strane, moja stara, njezin brat i moja baka s druge, prije nego su mjestani poceli izranjati sa svih strana, iz svih kantuna, ulicica. Skupilo se tu poprilicno svijeta. Lica kojih se jedva sjecam iz nekih bezbriznijih dana svog djetinjstva su mi prilazila I pruzala drhtave, tezacke ruke. Obuceni u ‘robu za bojega’, mirisuci na sapun I mirisne trave iz prastarih ormara redali su se ti ljudi sa otoka ispred mene kako bi izrazili zaljenje zbog gubitka jednog od njih. Neki vise, neki manje potreseni, ali svi iskreni. Nije lako neopazeno zivjeti, a pogotovo umrijeti, u tako malom mjestu. Gledao sam sve te ljude i razmisljao kako su vjerojatno oni bili blizi mom djedu od mene. Vidjeli su ga svaki dan, a ja tek par puta godisnje. S njim su djelili sve poteskoce koje je izoliranost diktirala, a nas dva su dijelile godine i godine, generacije i generacije. Bili su dio istog organizma, a ja sam samo kotacic stroja nove ere.

Ne mogu reci da me je njegova smrt pogodila koliko bi se to ocekivalo. Ne znam, nekako imam feeling da je to tako prirodan zavrsetak njegove price. Bez nekakvog religijskog etiketiranja, mislim da je sada napokon miran. Nije njegov zivot zapoceo previse obecavajuce. Iskusio je taj covjek i glad i rat i neimastinu i sve ostale zivotne crnjake nasih djedova koje mi, unuci, dozivljavamo kao beskrajno dosadne kad god nabasamo na iste u dugim bapskim pricama za mracnih zimskih popodneva. Ipak, iz svih tih crnjaka, moj djed je ostvario puno toga za svog zivota. Izgradio je karijeru, odskolovao troje djece, postao cijenjen i postovan, barem od strane sacice ljudi kojima je bio okruzen, ali valjda je to jedino i vazno. Proveo je zadnjih par desetljeca svog zivota u raju na zemlji, uzivajuci u miru, suncu, moru…

… njegov lijes je izgledao premalo. Palo mi je na pamet otvoriti ga I provjeriti jesu li mi uvalili kakvog drugog djeda. Nekog malog i sugavog, manje posebnog. Premal mi se cinio lijes za jednog takvog ljudinu kakvim sam ga dozivljavao kao klinac.

Nikad nismo imali preblizak odnos. Ne znam zasto, jednostavno smo takvi ljudi, ja i moj djed. Ne treba nam puno slatkarija i cmizdrenja da bi znali sto osjecamo. Ipak, znao sam uvijek da me voli, bas onako kako bi djed trebao voljeti unuka, sa puno kritika i zala za nekim zastarjelim vrijednostima, ali uvijek sa najboljim zeljama i nekim posebnim ponosom, kakvog roditelji ne mogu imati. Iako se to ne bi na prvi (ili drugi) pogled moglo zakljuciti, mislim da sam od svih mojih rodjaka mozda ispao i najslicniji tom ljudini.

Prije par dana smo pokopali mog djeda. Nakon dugog i napornog zivota, svijet je napustio na isti nacin na koji je i zivio, tiho i dostojanstveno. Visok, zgodan i ugladjen, pravi sarmer, uvijek je znao sto reci, uvijek je pazio na detalje, uvijek posten, uvijek ponosan.

Svijet je napustio jedan… gospar.


- 19:02 . izjava (9) . materijalni dokaz . *


Jao ljudi, kako vam ja volim nogomet! To je divota. Glazba, nogomet i filmovi, to su moje tri glavne sporedne stvari u životu i te tri mi čine život vrijedan življenja. Ali, jebote, što volim nogomet. Koji je to šaroliki, predivni svijet vrhunskih loptaša, šarolikih navijača, uzbuđenja, razočaranja, eksplozivnosti, svakakvih ludih zakulisnih događanja i priča. Ma tko ga nije volio ne zna što je propustio, uistinu.

S druge strane, kako sam manje više potpuni antitalent na terenu (osim na Playstationu, na stejšnu ću te sjebat, čovječe!), ne bavim se nogometom profesionalno. Bavim se turizmom. To je moja struka, to je moja industrija, to me hrani. Možda ne kao nogomet, ali volim i turizam. Na trenutke uživam u svom iscrpljujućem poslu tijekom sezone i stvarno mi je to sve zajedno napeto, a ovako mlad i poletan, sa toliko vrata koja mogu otvoriti za sebe ako se potrudim, karijera u turizmu mi se čini još privlačnijom.

Nego, zašto ja sad pišem o ove dvije, naizgled nepovezane stvari? Pišem o njima jer sam danas pročitao tekstić Slobodne Dalmacije o zajedničkoj hrvatsko/mađarskoj kandidaturi za organizaciju Eura 2012, europskog nogometnog prvenstva. Za one koji ne znaju, svjetsko prvenstvo je jedino jače od europskog s time da je koncentracija kvalitete vjerojatno još veća na prvenstvu starog kontinenta.

Predsjednik Hrvatskog Nogometnog Saveza, Vlatko Marković je izjavio sljedeće:
"Dobit ćemo mi to odmah, vidjet ćete, nemam grama sumnje! I to na nesreću trideset posto Hrvata! Italija nema moralno pravo da dobije organizaciju poslije ovog skandala koji ih potresa, a slično se s namještaljkama događa i u Poljskoj. Svi su aut - širok je i zarazno optimističan osmijeh predsjednika HNS-a."

Europsko nogometno prvenstvo je usitinu velik i važan događaj. Prihodi od prodaje karata, robe vezane za nacionalne vrste i nogomet, turističkih aranžmana i smještaja, te konzumacije svega i svačega od strane mnogobrojnih navijača su ogromni, o promidžbi zemlje da i ne govorim, a upravo to je nešto što zagovornici Eura 2012 u Hrvatskoj obožavaju naglašavati. Dakle, ja kao ljubitelj nogometa i turistički radnik Lijepe naše bi trebao biti veliki pobornik spomenutog projekta. Ipak, Bog me prokleo zdravim razumom te tako automatski otpadam kao zagovornik Markovićevih projektića jer bilo tko sa malo soli u glavi zna da nije sve tako jednostavno. Ako je ovaj njegov podatak od 30% Hrvata koji su protiv naše kandidature za Euro 2012 točan, onda je to prilično tužno jer to znači da se ostalih 70% sastoji od onih kojima je dovoljno viknuti JEEE HRVATSKA!!! i da svi odmah složno zapjevaju, zaborave probleme i razbiju stotinjak stolica na stadionu.

Za one koji nisu baš na "ti" sa nogometom, situacija je sljedeća: za organizaciju ovakvog prvenstva potrebni su veliki smještajni kapaciteti, moderni stadioni, odlična infrastruktura, te besprijekorna organizacija. Nije to prvenstvo u rukometu ili vaterpolu koliko se god netko ljutio oko toga. Nogomet privlači mase i to mase koje su došle bančiti i iživiti se do posljednjeg alkoholom nabrijanog atoma energije. Također, dio njih dolazi isključivo napraviti sranje... tući se, rabijati, izazivati nerede. Količina novca koju bi mi trebali uložiti u organizaciju ovakvog događaja je jednako impresivna kao i najoptimističnije procjene moguće zarade.

Delegacija UEFA-e je danas završila svoju turneju po Hrvatskoj tijekom koje su posjetili sve potencijalne gradove domaćine uključujući i našu slabu točku - Osijek. Osijeku nedostaje smještajnih kapaciteta i veliki stadion, ali nema problema (kažu naši), sagradit ćemo moderni stadion od 30000ineštomalo sjedala, a isto tako, sagradit ćemo i par hotela. Ma svaka čast, ali je li itko pitao zašto Osijek nema veliki stadion i više hotela? Je li to stvarno samo zato jer do sada nije bilo dovoljno financijskog poticaja od strane vlade, ili je to možda zato jer Osijeku ne treba više hotela ili europski stadion? Nisam nikada bio u Osijeku (na žalost), ali bi li možda tom gradu korisnije bilo srediti škole, javne parkove, ceste, kulturne ili zabavne institucije?

Ponavljam, svota koju će Hrvatska država odvojiti za organizaciju ovog prvenstva, ako ga dobijemo, je ogromna i tu će biti više nego dovoljno prilike za razne namještene natječaje i obradovane jatake raznih glavešina na čelu sa Markovićem. S tim na umu, savršeno mi je jasno zašto je el presidente tako nabrijan. Nakon zarade koju će donijeti takav event, ostati će nam tonu hotelskog smještaja u kojeg nitko neće dolaziti, a ostati će nam i ganc novi stadioni u Rijeci, Splitu, Zagrebu i Osijeku čiji klubovi ispadaju od najjadnijih europskih ekipa u europskim kupovima.

Mogao bih pisati o ovome danima, ali neću jer je na televiziji nogomet, a već sam dosadio i samome sebi. Mislite što hoćete o ovoj kandidaturi, ali vjerujte meni koji sam dovoljno love i vremena potrošio na ovaj sport da imam pravo ovo reći: Kad vam Marković na televiziji reče kako će Euro 2012 spasiti hrvatski nogomet i lansirati našu državicu među zvijezde, možete biti sigurni da je, kako bi to Ameri rekli, pun govana.

- 21:46 . izjava (6) . materijalni dokaz . *

Prije nekih godinu, dvije, sam na kompjuteru imao instaliranu igricu The Sims (http://www.thesimszone.co.uk/) koja je svojedobno bila veliki hit u svijetu. Radi se o simulaciji života. Nisam je puno igrao jer me nerviralo što moj čovac ima posao koji mu oduzima previše vremena i onda njegovi energy i hapiness leveli opadaju do te mjere da mu je potrebno previše sna ne bi li se oporavio. Ubrzo sam shvatio da skuplji namještaj i skuplja tehnologija u kući donosi više sreće i zadovoljstva za manje vremena. Opet je problem ostao društveni život jer je za jedan izlazak potreban veći dio dana nego ga moj čovac može priuštiti. Kuća bi mu ostajala prljava i neuredna, gotovo nikad nije imao vremena za pošteno skuhani ručak, budio se cijeli iscrnjačen, kasnio na posao...
Tek danas kužim kako je ta igra realna. Možda je tu ležala neka pouka koju sam trebao uhvatiti prelazeći igricu i iznalazeći rješenje za probleme moje nesretne pixelaste replike. Njegov tužni pogleda spljošten na svjetlećoj podlozi mog monitora možda je molio svog tvorca za spasenje... za smisao. Ipak, bilo je tako jednostavno tu priglupu igricu jednostavno ugasiti. Kakva okrutna šala, napraviti ovaj naš život bez opcije za brisanje.

Ma dobro, moje ružičasto raspoloženje možda i nije potpuno opravdano. Ide mi ok, radim zahtijevan posao, ali ga obavljam dobro, upoznajem puno ljudi od kojih su neki i zanimljivi, imam malo papirnatih novčanica u novčaniku (ali ne puno), živ sam i zdrav, ali ljudi moji... ja sam mrtav umoran. Već mjesecima nemam apsolutno nikakvog privatnog života i to me pomalo počelo ljutiti. Nije više problem ni slobodno vrijeme ni energija, jednostavno više ne mogu promišljati ili planirati bilo što, a da nije vezano za posao ili karijeru. Ma kažem vam, postat ću truli karijerist, ozlojađen i zakačen na korporacijske vrijednosti. Evo, baš mi je maloprije rečeno da sam premlad ogorčen.

e jebiga

Nisam ništa pisao već neko vrijeme jednostavno zato jer sam osjećao da nemam što pametno reći. Nemojte me krivo razumijeti, nemam ni sada, ali ovih dana sam nakon dugo vremena opet poželio pročitati što neki drugi ljudi kažu. Kako žive, što misle o svemu što nam se kolektivno ili individualno događa. Sve u svemu, it's good to be back.

Lijepo je u zemlji narodnjaka i čedomorstava pročitati nešto nesponzorirano.


- 22:09 . izjava (6) . materijalni dokaz . *



Dragi moji, evo me ponovno među vama. Kako ovaj moj stalno radi i uopće se ne trudi okončati svoje sušno razdoblje (ok, možda malo, ali ipak...), ja nadoknađujem čitanje za koje nisam imao vremena u nekim drugim (malo zabavnijim) periodima njegova života. U svakom slučaju, nije ni ovo čitanje tako loše. Reći ću vam iskreno, vi ljudi živite u zabludama. Radite cijeli život naganjajući nekakve ideje, ideale, trudite se iz petnih žila objasniti svijet oko sebe, događajima pripisujete nekakva povjesna značenja, a život je u biti puno jednostavniji. Nemate pojma koliko neke normalne, svakodnevne stvari utječu na svjetski važne događaje. Ako ćemo iskreno, stvar koja je imala možda najviše utjecaja na svjetske događaje još od postanka ljudskog društva sam upravo ja - penis.

Ma nemojte se praviti šokirani, znate da se svijet vrti oko nas. Ustvari, svijet se vrti oko vagine, ali to je zbog nas. Tijekom povijesti, muškarci su sebi uzimali za pravo voditi ovu planetu ili barem sebe proglašavati voditeljima iste, uglavnom zbog svoje fizičke premoći i agresivnosti. Ipak, kako svi mi znamo, muškarcem većinom vremena upravlja nešto drugo – Ja! Eto, kako u zadnje vrijeme puno više vremena provodim za knjigom nego u društvu ljepšeg spola, preuzeti ću na sebe ulogu provjetitelja na trenutak. Ja sam od sada pa do kraja teksta, Skippy Prosvjetitelj.


Za početak... za početak bi trebao početi od početka, tj. Adama i Eve, ali mislim da je tu sve jasno. Moj predak, prvi penis, Adam Jr. je taj koji je dosađivao i Adamu i Bogu dovoljno da ovaj drugi blagoslovi svijet prvom vaginom. Također, Eva nije sama nagovorila Adama da zagrize jabuku (ok, onako u povjerenju, to nije bila jabuka, ali o tome nekom drugom prilikom). A zmija koja je nagovorila Evu... ah, I rest my case.

Ali, kao što rekoh, to već svi znaju.


Idemo zato malo naprijed kroz povijest.

Svi znamo da je Abraham Lincoln bio jedan od ljudi na čelu pokreta oslobađanja crnaca iz okova ropstva koje je tada bilo normalno u sjevernoj Americi. Ipak, rasizam koji je usljedio i bijelačka mržnja prema crnoj zajednici su oblikovali američko društvo u narednim desetljećima. Sociolozi su podijeljeni oko razloga takvih osjećaja unutar bjelačke većine. Razlozi se traže u krvavom građanskom ratu, u sklonosti siromašnih afroameričkih slojeva kriminalu, u elitizmu i preziru vodećih krugova društva prema onima ispod njih, ali svi stručnjaci uporno odbijaju osvrnuti se na najvažniju činjenicu u cijeloj priči. Crnci su bolje obdareni. Crnci imaju veće, a teško da išta može više razljutiti muškog dvonošca od ideje da netko ima veću spravu od njega. To vam je cijela filozofija rasizma, strah od većih penisa, strah od tuđinaca koji će snubiti domaće ženke, strah od nečistoća u rasi... sve se vrti oko seksa, dakle spolovila.


Ratovi.
Ratovi, dragi moji, nisu ništa drugo nego rituali kroz koje se potvrđuje poljuljana vjera u vlastiti penis. Kako slika vrijedi tisuću riječi, a ja tipkam puno manje riječi u minuti od vas ljudi, evo vam par slika ratne opreme koja se koristila u ratovima, kroz povijest.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Mislim da ne trebam posebno komentirati.

Dakle, da ne idem previše u širinu (iako je to navodno važnije nego u dužinu), recimo samo u zaključku kako i nije čudo što je svijet tako disfunkcionalan kakav jest kada su ga kroz povijest vodili muškarci koji eto, imaju toliko puno stvari na pameti, ali jednu najviše.

Nadam se da vam je ovo druženje bilo poučno, a to se pogotovo odnosi na nježniji spol. Dame, možda će vam ovo pomoći shvatiti muškarce malo bolje. Sada kad pročitate kako neki čovjek zlostavlja svoju obitelj, puca po narodnjačkim klubovima, ili je ubio psa na ulici, ili je možda šef koji se iživljava na svojim zaposlenicima... prije nego ga osudite, pomislite na to da on vjerojatno ima sićušan penis. Nije mu lako.

Voli vas vaš,

Penis Skippy.

- 17:02 . izjava (13) . materijalni dokaz . *


I tako, i dalje nemam vremena napisati ništa na internetu ili pročitati nešto tuđe... ma kurac, nemam vremena poći online. Ako imam vremena, onda nemam energije.

Danas sam išao izvaditi vozačku, A kategoriju. Trebalo mi je dvadesetak minuta. Bio sam na policiji, pošao uplatiti 35 HRK, kupiti 35 HRK taksenih maraka, fotkati se, sve to pješke, sve to u rekordnom vremenu. Baš sam razmišljao nakon toga kako mi je uvijek trebalo više vremena. Ako ništa, barem sam na razvijanje fotki u prošlosti trebao pričekati 45 minuta. Kad je moj stari vadio dozvole, fotkao bi se jedan dan, a preuzeo fotke sljedeći. Sve je brže danas. Sve je učinkovitije. Zašto onda nije sve bolje? Ja sam čovjek koji stvarno mrzi bilo što vezano za birokraciju tako da i najmanji papirološki zadatak kod mene izaziva napadaje bijesa i prije nego se upustim u koštac sa dugačkim redovima, osornim birokratima, bezbrojnim uredima i dugim pauzama za ručak u bilo koje doba dana. Ipak, danas mi nije ništa bolji život nego što je bio. Svi ti pomaci naprijed, sve te nove tehnologije olakšavanja života, sve nove norme... sve to imamo, ali ništa od toga se u konačnici ne koristi kako bi obični čovjek imao više vremena za sebe ili za svoju obitelj ili za uživanje. Svo vrijeme koje uštedimo na kraju ispadne samo još više vremena koje možemo potrošiti na posao. Na rad. Opet ne za nas, opet ne za opće dobro, već uglavnom za dioničare.

Moram priznati, jako sam razočaran u ovaj radni život. U kojem sam ja to svijetu živio kad nisam kužio koje je ovo sranje? Uvijek sam bio pobornik one 'U radu je spas' sheme. Ma, još uvijek jesam . Još uvijek vjerujem da je rad neophodan. Svi ljudi bi trebali provesti dio svog života radeći na nekakvom zajedničkom dobru i mislim da oko toga ne bi trebalo biti nikakve rasprave. ALI

Prokleto 'ali'

Zašto pobogu ja radim do ruba iscrpljenosti? Ne samo ja već i mnogi moji suradnici, a bogami i puno puno šire? Zašto se cijeli zapadni svijet ubija od rada? Zaboga, ljudi postaju emocionalni bogalji. Njihovi životi su potpuno lišeni zdravih socijalnih veza, njihove obitelji su disfunkcionalne, njihov ljubavni život se svodi na nekakv speed dating ili loše jebanje pod utjecajem opijata Za koga, za što? Ogromna količina love koju sam prošli mjesec zaradio svojoj tvrtki, gdje je? Jedva sam čekao završiti faks, posvetiti se poslu. Ne. Ne poslu, nego karijeri. Posao koji sad imam je pun izazova, pun stvari koje treba naučiti, pun dinamike. Sve ono što sam želio.

Kakvo razočaranje.

Život mi se, kao i mnogim drugima, svodi na rad i spavanje, a ova moja nemogućnost da napišem išta na blogu (ovo je moj četvrti pokušaj objavljivanja novog teksta), ova moja 'terapija' kupovanjem stvari koje mi možda i ne trebaju, ova praznina i živčanost... sve to mi govori da je napokon stigao taj trenutak. Trenutak kada se lomi jedan duh. Uvijek sam kao tinejdžer s gnušanjem gledao na starije i njihov nedostatak duha, nedostatak ideala. Nikad mi nije bilo jasno kako mogu živjeti u svijetu koji je pun nepravde i koji se iz dana u dan pretvara u sve veće sranje praveći se da to ne kuže. Eto, stari moj, sada znaš. Ljudi su preumorni, ljudi su prezaposleni, ljudi imaju previše financijskih opterećenja, da bi imali ideale.

Svakim danom sve više prihvaćam lobotomiju radne svakodnevice dok se borim ostati na vrhu ovog mnoštva štakora na brodu bez posade. Svi mi plutamo polako, ali nezaustavljivo, prema 'Zapadu' gdje ćemo se sa svim drugim štakorima moći nesmetano razmnožavati bez opterećenja zastarjelih vrijednosti dok se svi zajedno ne udavimo u vlastitim govnima. Sve ok. Dok god nas zabavljaju ljudi iz televizora.

- 00:38 . izjava (8) . materijalni dokaz . *